Košarica

Vaša košarica je prazna ...

Marokanska ljubaznost

Arapski ugledni trgovac Soliman je, krajem 9. stoljeća, opisao svoja putovanja u Kinu. Čaj je spomenut kao gotovo sveta biljka, čija je važnost neophodna u kineskom društvu.

 

Izvan tekstova, koji potječu iz Kine, ovo je najstariji pisani dokaz o postojanju čaja. Čaj je stigao u Egipt krajem 16.-tog stoljeća, a put je sjekao Pakistan, Arapski poluotok i Tursku. No, ovdje je njegovo napredovanje stalo i čaj nije prešao libijsku pustinju. Do sredine 19.-tog stoljeća kultura ispijanja čaja nije ustaljena u zemljama Maghreba, tada engleskim kolonijama, koje su nakon Krimskog rata bile u potrazi za novim tržištima. Krenuli su u Maroko, točnije prema lukama Mogador i Tangier, kako bi prodali svoje zalihe.

Tada je najpopularnije piće bio napitak pripravljen od listova metvice, ponekad s dodatkom apsinta. No, kada su došli u posjed listića čaja, odlučili su malu količinu s metvicom i oduševili se – napitak je bio manje gorak od dosadašnjeg, a izvanredna boja i arome ostale su očuvane. Ovaj je napitak veoma brzo proširen po cijelom Maroku, te upravo njemu, Marokanci duguju razvitak svoje kulture pijenja čaja. Zahvaljujući nomadima, ispijanje čaja se vrlo brzo proširilo u zemlje Maghreba i cijelu zapadnu Afriku. Otada je posluživanje čaja s mentom postala tradicija i pravilo dobrog življenja, ne samo u Maroku već i u drugim arapskim zemljama. Čaj koji se uvijek koristi je zeleni, najčešće Gunpowder, cijenjen je po svojoj svježini i utjecaju na smanjenje žeđi.

U marokanskoj kulturi, čaj predstavlja najfiniji izražaj gostoprimstva. Najčešće ga priprema glava kuće, ili njegov prvorođeni sin, no moguće je ukazati čast gostu i njemu prepustiti pripremu čaja. Istodobno se pripremaju dva čajnika – osoba koja vodi ceremoniju u oba stavlja veći prstohvat listića zelenog čaja, a potom u njih brzo ulijeva kipuću vodu kako bi ih isprao i uklonio gorčinu čaja. Zatim u čajnike stavlja po šaku listova mente i kocke šećera te prelijeva kipućom vodom. Nakon nekoliko minuta, muškarac koji priprema čaj miješa i kuša sadržaj čajnika te, ukoliko je potrebno, dodaje još pokoji listić mente ili kocku šećera. Prije posluživanja, pripremaju se tradicionalne staklene čaše za pijenje čaja te iznose na lijepo ukrašenom, srebrnom poslužavniku. Čajnik s pripremljenim napitkom se podiže visoko te ulijeva u čaše. Priprema čaja se uzastopno ponavlja triput, a svaki put je napitak slađi od prethodnog. Nakon zadnjeg ispijanja, po običaju se od gosta očekuje da iskaže svoju pristojnost i najavi svoj odlazak.

Priprema čaja je ponešto drugačija u pustinji. Koriste se maleni, emajlirani čajnici koji se napune listićima čaja, vodom i šećerom te smještaju izravno na vatru. Kao i u Maroku, pripremljeni čaj se služi uzastopno tri puta. Poznata je izreka naroda Tuareg: "Prvi čaj je snažan kao život, drugi je dobar kao ljubav, a treći je sladak kao smrt".